Karlo Ressler, zastupnik u Europskom parlamentu i član Odbora za građanske slobode, pravosuđe i unutarnje poslove (LIBE) dao je komentar na situaciju na grčko-turskoj granici za Večernji list kojeg prenosimo u cijelosti.
Nakon objave Turske o otvaranju svojih granica prema Europi, tisuće migranata uputilo se prema Grčkoj i Bugarskoj naglo probudivši uspavanu zabrinutost dobrog dijela Europljana, koja je proizašla iz migracijske krize 2015. Najveće migracijsko kretanje raseljenih osoba još od kraja Drugoga svjetskog rata u proteklih je pet godina snažno oblikovalo europsku političku scenu. Potresne slike obitelji koje zbog ratnih razaranja napuštaju domove i gumenim čamcima pokušavaju doseći sigurnost europske obale malo koga ostavljaju ravnodušnim. Istodobno, svjedoci smo da je diljem Europe ojačao osjećaj ugroženosti europske kulture i načina života.
Odlučna i brza reakcija grčkih vlasti, kojom je spriječeno više od 35.000 pokušaja ilegalnih ulazaka većinom ekonomskih migranata iz Pakistana i Afganistana za Hrvatsku ima iznimno važno značenje. Kao članica s najdužom kopnenom granicom na jedinoj kopnenoj ruti prema EU, Hrvatska je proteklih mjeseci trpjela jedan od najvećih tereta migracijskog pritiska. Pri obilasku grčko-turske granice, predsjednik Europskog vijeća, Europskog parlamenta i predsjednica Komisije, zajedno s hrvatskim premijerom istaknuli su punu podršku Grčkoj, uz najavu kako će Agenciju za europsku graničnu i obalnu stražu angažirati dodatnom opremom i ljudskim resursima.
Zbog provođenja politike zaštite granice, Hrvatska se suočila i sa snažnim političkim pritiskom. Na žalost, to je posebno vidljivo u Europskom parlamentu kada se rasprava o humanitarnoj situaciji na vanjskim granicama često pretvarala u neutemeljene napade na Hrvatsku zbog navodnog nehumanog postupanja prema migrantima. U raspravama smo isticali da je Hrvatska srce i solidarnost dokazala 1990-ih, zbrinuvši više od milijun izbjeglica i prognanika, no da i danas Hrvatska policija štiti europsku granicu s više od 6500 policajaca, ujedno spašavajući migrante u za život opasnim situacijama u koje ih dovode trgovci i krijumčari ljudima. Nema nikakve dvojbe da su migracije pitanje od nacionalnog značaja i da bi baš zbog toga svi hrvatski eurozastupnici trebali sudjelovati u takvim raspravama, a ne ih izbjegavati, osobito kada najgori napadi na Hrvatsku pred europskom javnošću dolaze iz njihovih klubova.
Postoji široko suglasje da se postojeći europski pravni okvir pokazao neadekvatnim i zastarjelim. Ženevska konvencija o izbjeglicama iz 1951. s protokolom iz 1967. koja je temelj europske politike azila, osmišljena je za različit kontekst i ne odgovara potrebama vremena. Za obradu većine zahtjeva za azil odgovoran je mali broj najizloženijih članica, a granične članice podnose neproporcionalni teret. Činjenica da samo dva od pet tražitelja azila dobiju pozitivnu odluku u prvom stupnju, pokazuje i visoku razinu zlouporabe sustava azila, što dovodi do nemogućnosti procesuiranja zahtjeva onih kojima je zaštita doista potrebna. Treba razlikovati izbjeglice od ekonomskih migranata. Očita je potreba reforme europskog sustava migracija i azila, oko koje još nema suglasja članica. Europa mora pronaći zajednički odgovor a preduvjet bilo kakvog dogovora jest zaštita vanjskih granica EU.
Podatak o tisuću uhićenih krijumčara ljudi u Hrvatskoj u 2019. svjedoči o učinkovitosti Hrvatske policije. Europa mora odbaciti pokušaje ucjene i licemjerno iskorištavanje raseljenih osoba u geopolitičkim igrama. Ni u kojem slučaju ne smijemo popustiti pritiscima. Moramo zaustaviti nezakonite ulaske, spriječiti stvaranje novog migracijskog vala i ustrajati u zaštiti europske granice – i u Grčkoj i u Hrvatskoj.